Pogrom i posle pogroma

’’Prođosmo kroz oganj i vodu i izveo si nas u pokoj’’ – veli se često u stihirama poslvećenim Mladencima ( tj. svetih 40 mučenika sevastijskih koji se slave 9./22. marta). Taj praznik monasi ’’Svetih Arhangela’’ proslavili su 2004. na veoma specifičan način:
Uvertira za taj praznik počela je još 17. marta navečerje praznika Sv. Nikolaja Žičkog i Ohridskog. Toga dana goreo je ’’carski grad’’ Prizren i sve ono što je preostalo u njemu od srednjevekovne slave. Šta se tamo dešavalo, i po celom Kosovu i Metohiji monasi su mogli samo da slute na osnovu telefonskih poziva, vesti sa interneta i ogromnog oblaka crnog dima koji se uzdizao iznad grada. ’’Od ovog trenutka nikome od posetioca neće biti dozvoljen pristup u manastir’’, govori im nemački vojnik, negde posle 19 časova.
Lažna vest koja je poslužila kao ’’opravdanje’’ za ovu antisrpsku raciju bila je da su Srbi kod Mitrovice udavili dvoje albanske dece u Ibru ( reci na severnom Kosovu). Ovu vest su objavili svi albanski mediji, kao proverenu, iako se kasnije ispostavilo da su se nesrećna deca sama utopila. U njihovim izveštajima nije bilo mesta za sumnju, već poziv za ’’pravedan gnev’’ i osvetu. Naravno, ova izmišljotina je kasnije argumentovano odbačena od međunarodnih činilaca, ali je tada već bilo kasno sa se rane zaleče.
’’Ovde nikakvi ekstremisti ne mogu da naškode manastiru’’, govorio je jedan od nemačkih genetala KFOR-a koji je ranije bio na Kosovu.
’’Vrlo bi lako bilo zatvoriti put od Prizrena ka Manastiru’’, jer je klisura ta koja ih povezuje. Za naše vojnike je mačiji kašalj da onemoguće bilo kakvu akciju.’’ (general Rihter)
Ali, gen. Rihter je otišao, a na njegovo mesto dolazi gen. Hintelman (njihova imena svakako ne smemo zaboraviti).
Antilitija se pojavljuje pred monaškim očima nešto pre 21 čas. Mrak, albanske zastave, majice preko lica ovih nacionalnih ’’junaka’’.
’’Svi u borna kola!’’, panično poručuje nemački vojnik, ’’Nemamo mnogo vremena’’. Monasi nisu imali izbora, pogotovu što im je njihov duhovnih rekao da se predaju u ruke svojim zaštitnicima. KFOR je mnogo puta uveravao da su stvari ’’pod kontrolom’’.
Dok izlaze iz svoje kuće, svog konaka, poslednji put celivajući ikonu Sv. Nikolaja na ikonostasu, u rukama svako nosi samo ono što misli da mu je najpotrebnije: dragocenu ikonu presvete majke Božije iz srušene katedralne crkve Svetog Georgija u Prizrenu, ikonu majke Božije iz srušene crkve Mušutišta (14. v.), deluć moštiju svetog Nikolaja Žičkog i Ohridskog...
’’Neprijatelj je VEĆ prešao reku.’’
I žbunje uz sam zid manastirskog konaka već gori - OGANJ.
Monasi su već za to vreme u nemačkom oklopnom vozilu.
Kamenice su letele na sve strane. Džihadisti su oprezno prešli most, shvatajući da Nemci nikako ne reaguju. Nemci su u svojim oklopima i sa štitovima obrazovali zid. Nešto nalik na hokejaše kada je slobodan udarac pred njihovim golom. Jedni prema drugima stajali su licem u lice. Ima se utisak da o nečemu pregovaraju.
          U to vreme manastirski sveštenik uzima pređeosvećene svete tajne Pričešća i pričešćuju braću, pet monaha i dva manastirska gosta. Vozilo kreće. Uz buku oklopnog vozila neko peva tropare svetim Arhangelima i svetom Nikolaju Žičkom. Zaobilazi se zauzeti most. Van domašaja ’’vesele gomile’’ stižu do reke preko koje vozilo može da prođe. Prolazi – VODA.

POKOJ

I nije bio neki pokoj. Narednih mesec dana monasi su živeli u nemačkoj kasarni u Sredskoj (15 km od Prizrena, a 13 km od manastira). Sreća je da je u okviru kasarne (koja se nalazi u napuštenoj srpskoj školi) nalazi i crkva Sv. Nikole, pa su ovde, uz prisustvo preostalog pravoslavnog naroda iz Sredske monasi proslavili praznik Sv. Mladenaca, Vaskrsa o ostalih hrišćanskih preznika od 17. marta od 17. aprila 2004. godine.
          Naravno, demokratska nemačka vojska je odlučila da ima da bude ’’kako narod hoće’’, pa su, pošto su sklonili monahe i oni sami pobegli na obližnje brdo i posmatrali kako rulje šest sati gorivom iz njihovog agregata pali i ruši manastir. Za vreme izbeglištva dolazili su gen. Hintelman i neki evangelistički sveštenik da malo ’’uteše’’ bratiju. Dolazili su u kasarnu i tadašnji nemački ministar odbrane gospodin Štruk i neki visoki oficiri, ali tada je pred monaškom sobom stojala straža kako bi ih onemogućila da svojim pojavljivanjem naruše ugodan boravak visokim ličnostima nemačkog javnog života.