Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić (oko 1308 - 20. decembar 1355). Srpski kralj 1331-1345. i prvi srpski car 1346-1355. Sin kralja Stefana Dečanskog.

Kraljević Dušan

Još kao „mladi kralj“ uspešno se suprostavio četama bosanskog bana Stefana II Kotromanića u Zahumlju (1329.). Komandovao je jednim delom vojske u bici kod Velbužda (1330.), u kojoj se Srbija izborila za prvo mesto na Balkanu. Odnosi između starog i mladog kralja su se pogoršali januara 1331. godine. Dušanova vlastela je izvršila neku vrstu dinastičkog prevrata. Stefan Dečanski je svrgnut s prestola i zatvoren u gradu Zvečanu, gde je i preminuo. Stefan Dušan se krunisao za kralja svih srpskih i pomorskih zemalja 21. septembra 1331. U tom trenutku nije imao više od 22 godine. Susedi su odmah počeli da ugrožavaju srpske granice.

Prvi uspesi kralja Stefana Dušana

1332. godine došlo je do pobune u Zeti pod vođstvom zetskog vojvode Bogoja i arbanasa Dimitrija Sume. Buna je ubrzo ugušena. Sa novim bugarskim carem Ivanom Aleksandrom su uspostavljeni saveznički odnosi, pa se kralj Dušan u proleće 1332. godine oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara. Bosanski ban Stefan II Kotromanić je želeo da osvoji celo Zahumlje, uključujući Ston i Pelješac, koje su nastojali osvojiti Dubrovčani. 1333. godine, Stefan Dušan je Dubrovčanima dao u zakup Ston i Pelješac uz obavezu da na račun „stonskog dohotka“ isplaćuju 500 perpera plus 8000 perpera koje je trebalo platiti odmah. Dubrovčani su sumu od 300 perpera plaćali i bosanskom banu, te su na miru mogli koristiti svoje nove posede koje su iste godine počeli da utvrđuju.Uslov je bio i da u Stonu ostane "Srpski pop da poje",jer je to episkopiju osnovao još sveti Sava,ali su Dubrovčani to poštovali samo do 1349 godine kada su doveli katoličkog sveštenika. Već 1332. godine Dušan je osvojio grad Strumicu. Zahvaljujući savetima vizantijskog prebega Sirgijana osvojeni su: Prilep, Ohrid i Kostur. Pred napad na Solun izvršen je atentat na Sirgijana, te je Dušan odustao od borbe. Sklopljeni su saveznički odnosi sa carem Andronikom III (1334.) jer su severne granice ugrozili Ugri koji su stigli do Žiče. Dušan je uspešno potukao ugarsku vojsku i uspostavio granicu na reci Savi. Jedno vreme je u sastav Dušanove države ulazio i Beograd.
U ovo vreme pada jedna od intimnijih slika iz Dušanovog života. Budući da sa Jelenom nije imao dece, radilo se na tome da se od nje rastavi i oženi Jelisavetom, kćerkom nemačkog cara Fridriha Lepog. Pregovore je 1336. godine bez sumnje vodio Palman Braht, vođa nemačkih najamnika u Srbiji,takozvane Alemanske Garde. Kada je poslanstvo stiglo u Austriju i kada je mlada kneginjica čula za koga treba da se uda, "u jednu varvarsku zemlju na istoku, za jednog kralja tuđe vere i već ženjena" pala je u postelju iz koje nije ni ustala. Posle ovog događaja Jelena se požurila da rodi sina i tako umiri Dušana.I zaista, u zimu 1336 ili proleće 1337 Jelena je na sumnjiv način dobila sina Uroša, i tako učvrstila svoj položaj na dvoru.
Posle smrti vizantijskog cara Andronika III, na vlast dolazi njegov maloletni sin Jovan V, mesto koga je upravljalo regentstvo (patrijarh, carica-majka i veliki duks Aleksije Apokavk). Sa politikom regentstva se nije složio veliki domestik Jovan Kantakuzin, koji je očekivao da regentstvo pripadne njemu, kao najbližem saradniku Andronika III. U Vizantiji je izbio građanski rat. Kantakuzin je u sukobu sa svojim protivnicima pretrpeo poraz i povukao se u Srbiju. Dušan i Kantakuzin su,pod uticajem kraljice Jelene,sklopili savez i doneli odluku da svako od njih dvojice zadrži gradove koje osvoji. Kantakuzin je zajedno sa vojskom u kojoj su se nalazili vojvoda Vratko, potomak Nemanjinog sina Vukana, i Jovan Oliver pretrpeo neuspeh prilikom osvajanja grada Sera. Dušan je osvojio celu Albaniju, izuzev Drača,koji su držali Anžujci, i gradove u severnoj Grčkoj. Odnosi između Dušana i Kantakuzina su se pogoršali kada su agrarni feudalci iz Tesalije priznali Kantakuzina za svog cara (1343.). Kantakuzin je nove saveznike našao u Turcima Seldžucima, koji su gospodarili zapadnim delovima Male Azije. Neslavna zasluga za dovođenje Turaka u Evropu pripada Jovanu Kantakuzinu. Turci su prešavši Helespont (Dardanele) stupili na evropsko tle 1343. godine. Posle raskida veza sa Kantakuzinom, Dušan je uspostavio prijateljske odnose sa regentstvom i Jovanom V. Prvi sukob između Turaka i Srba desio se maja 1344. godine u bici kod Stefanijane. Turci su lukavstvom izvojevali pobedu tako što su njihovi lako naoružani pešaci pobegli uz brdo,dok su teško naoružani srpski konjanici morali da sjašu i da konje ostave pod brdomTurci su onda lako sišli s druge strane brda,uzjahali srpske konje i porazili teško pokretne,zadihane srpske vitezove,sada svedene na pešake. Pobedili su 1345. godine despota (vojvodu iz narodnih pesama) Momčila koji se osamostalio u Rodopima.

Uzdizanje srpskog kraljevstva na carstvo

Srpska vojska je osvojila grad Ser 25. septembra 1345. godine. Osvojena je i Halkidika, uključujući Svetu Goru Atonsku.Uvidevši da je Vizantijska Imperija trula,Dušan odlučuje da na ruševinama Vizantije podigne imperiju jednog mladog naroda punog snage. Nakon svih osvajanja Stefan Dušan je odlučio da se proglasi za cara. Sklopio je dogovor sa Svetom Gorom, koja je vizantiskog cara oduvek smatrala za svog jedinog i legitimnog vladara. Svetogorski Protat je odlučio da se Dušanovo ime spominje u svim molitvama posle imena vizantijskog cara Jovana V. Za uzvrat, Dušan se obavezao da će poštovati autonomiju Svete Gore. Kralj Stefan Dušan se proglasio za cara oko Božića (25. decembra 1345.) u gradu Seru. Prema ustaljenim običajima carigradski patrijarh je krunisao careve na Istoku, a papa careve na Zapadu. Pošto se nije mogao nadati da će ga iko od ove dvojice krunisati, srpska arhiepiskopija je uzdignuta na rang patrijaršije. Arhiepiskop Joanikije je postao prvi srpski patrijarh. Stefan Dušan je krunisan za cara Srba i Grka na Uskrs (16. aprila 1346.) u Skoplju. Krunisanje su obavili srpski patrijarh Joanikije i trnovski patrijarh Simeon. Obrazloženje za ovaj postupak car Dušan je našao u učenju hrišćanske crkve. Sve što je nekada Gospod darovao prvom hrišćanskom caru, Konstantinu Velikom, prešlo je u Dušanove ruke. Misli se na zemlje i velike gradove „grčkog carstva“.Dušanova titula sada je glasila:Voljom Božjom, Blagoverni i Hristoljubivi car Srbljem i Grkom i zemlje pomorske i svemu disu (zapadu).

Dušanovo carstvo

Kantakuzin je uspeo da 1347. godine postane vizantijski car. On kao i svi učeni Grci Dušana naziva „srpskim kraljem“, jer je smatrao da je u hrišćanskoj vaseljeni jedini car – vizantijski car. Međutim, na Istoku je već odranije postojao bugarski car,mada se njegova titula na zapadu tretirala kao kraljevska. Protiv novostvorene Srpske patrijaršije bila je Carigradska patrijaršija, čiji su mnogobrojni posedi priključeni Srpskoj crkvi. Carigradski patrijarh Kalist je, podstaknut od cara Jovana VI Kantakuzina, bacio anatemu na cara Dušana, patrijarha Joanikija i svo srpsko sveštenstvo i isljučio ih iz zajednice pravoslavnih hrišćana (1350.). Ova anatema je skinuta za vreme kneza Lazara 1375. godine. Dušan je za svog savladara odredio sina Uroša i dodelio mu titulu kralja. Dušan je, kao car, dodeljivao titule i zvanja. Despoti su postali: Dušanov polubrat Simeon (Siniša), brat carice Jelene Jovan Asen, potom Jovan Oliver i Ivaniš Berislavić. Sevastokratori su postali: muž Dušanove sestre Evdokije Dejan, otac Vuka Brankovića Branko Mladenović. Kesari su postali: Grgur Golubić, Dušanov vojskovođa Preljub te Voihna.

Car Dušan i Hilandar

Car Dušan je Hilandaru potčinio crkvu Svetog Nikole u Dobrušti kod Prizrena, crkvu Svetih Arhanđela u Štipu, crkvu Svetog Nikole u Vranju sa naseljima i dobrima. Krajem 1347. godine car Dušan i carica Jelena posetili su Hilandar. Prisustvo žena na Svetoj Gori je zabranjeno, ali su one zajedno sa decom boravile tamo za vreme opsade Katalanaca. Car Dušan je Hilandaru podario novac, obnovio manastirsku bolnicu. Carici Jeleni je dozvoljeno da postane drugi ktitor kelije Svetog Save u Kareji. Zahvaljujući darovima cara Dušana, Hilandar je postao najveće manastirsko vlastelinstvo u Srpskom carstvu.

Osvajanje Epira i Tesalije

Kuga je odnela mnoge živote u Evropi 1348. godine. Ona je i olakšala osvajanje Epira i Tesalije od strane srpske vojske. Srpsko carstvo se prostiralo od Dunava na severu do Korinta na jugu i od Jadranskog mora na zapadu do Egejskog mora na istoku. Dušanov namesnik u Tesaliji, sa sedištem u gradu Trikali, postao je vojvoda Preljub, a u Epiru, sa sedištem u Arti, Dušanov polubrat Simeon-Siniša, dok je u južnim delovima Albanije, sa sedištem u Valoni, namesnik bio Jovan Asen, caričin brat. Vizantija se svela na Carigrad i Trakiju,a od ostalih delova carstva jedino se držao Solun koji nije bilo moguće osvojiti samo sa suva,već je bila potrebna flota. Dušan je godinama pokušavao da sa Mlečanima sklopi savez protiv Vizantije, obećavajući im celo Carigradsko predgrađe Galatu,koju su držali neprijatelji i stari suparnici Mlečana - Đenovljani,ali je ovima mnogo više odgovarala slaba Vizantija od koje su dobijali mnoge povlastice i koje su mogli da drže u šaci, nego snažna Srbija. Dušan je nameravao i njih da osvoji. No, Carigrad nije mogao osvojiti bez pomoći na moru. Venecija mu je odbila savezništvo, jer je bila u ratu sa Đenovom.

Pohod protiv Bosne

Bosanski ban Stefan II Kotromanić je zauzeo Krajinu izneđu Cetine i Neretve i veći deo Zahumlja. Dušan je prodro u Humsku Zemlju i nastavio prema Cetini i Krki 1350. godine. Dušan je došao do Krke kako bi pomogao sestri Jeleni, koja je bila udata za Mladena III Bribirskog, gospodara Omiša, Klisa i Skradina na Krki. Posle Mladenove smrti zainteresovanost za njegove posede ispoljili su Ugarska i Venecija. Posle vesti o pobunama na jugu zemlje, Dušan je zaustavio napredovanje ka zapadu. Bosanski ban je ponovo osvojio Zahumlje. Kantakuzin je osvojio Veriju i Voden, ali ne i Srbicu, koje je branio kesar Preljub. Dušan je povratio teritorije, a Kantakuzin se povukao u Solun. Stefan Dušan je obećao pomoć legitimnom caru Jovanu V, kako bi se rešili Kantakuzina, te se Vizantija ponovo našla u građanskom ratu.

Turci Osmanlije na Balkanu

Ratnici sukobljenih strana, Jovana V, srpskog te bugarskog cara sa jedne i Kantakuzina i Orhana sa druge strane, su se sukobili kod Didimotike ujesen 1352. godine. Bugarska vojska se pre bitke povukla, dok je srpska pretrpela stravične gubitke. Posle jakog zemljotresa 1354. godine, Turci su zauzeli tvrđavu Galipolje i tu izgradili bazu za dalje prodore u Evropu.

Kapetan Hrišćanstva

Dušan se specijalnim poslanstvom koje je predvodio Nikola Buća, kotoranin i carev protovestijar(blagajnik) obratio rimskom papi da ga imenuje za kapetana u borbi protiv Turaka i izrazio spremnost da rimskog papu prizna za vrhovnog poglavara hrišćanske crkve.U povratku je Nikola Buća sreo poslanike Češkog kralja koji je išao u Rim da bude krunisan za Sveto Rimsko-Nemačkog cara,koji je Dušanu uputio pismo u kome izražava zadovoljstvo što Dušan želi da prizna katoličku crkvu za Unam Sanctam (Jedinu Svetu) i da se još više raduje što će se u bogosluženju moći zadržati slovenski jezik koji vezuje dva naroda. Papa je pristao na te uslove i uputio dva poslanika na čelu sa biskupom Petrom Tomom, sa pismom (u kome je Dušana nazvao "kraljem", što se Dušanu nije mnogo svidelo) ,da cara i njegovu porodicu prevedu u unijatsku veru,jer car nije želeo da se pokatoliči već samo prizna papu za vrhovnog poglavara crkve ali da ostane pravoslavac. Međutim, malo pre dolaska papinih poslanika ugarski kralj je gomilao vojsku na svojoj južnoj granici i neposredno posle toga izvršio upad (u leto 1354), ali je vrlo brzo bio suzbijen, što od srpska vojske što od neke zaraze koja se proširila ugarskim taborom, što je Dušana nateralo na razmišljanje jer je od pape tražio bezbednost od svih katoličkih vladara,posebno od ugraskog kralja; ako papa nije mogao da spreči jednog katoličkog vladara u napadu na njegove zemlje šta će njemu ta unija? On nije uniju tražio jer ga je mučilo neko teološko pitanje već iz političkih razloga,a ako papa nije mogao da ispuni svoj deo pogodbe onda je unija bila bespotrebna.Papini poslanici su stigli u leto 1355 godine u Skolje gde ih je Dušan sa celom svitom dočekao, i odmah im stavio do znanja da je promenio mišljenje u odnosu na prošlu godinu. Naravno katolički sveštenici to nisu dobro primili i u povratku kroz ugarske zemlje poručili kralju Lajošu da bude nemilosrdan prema "šizmaticima".

Smrt

Car Stefan Dušan je umro 20. decembra 1355. godine, još uvek mlad i u punoj snazi. Uzrok smrti nikada nije utvrđen ali se govorilo o trovanju, moždanom udaru i čak epilepsiji. Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena. Posle Dušanove smrti Srpsko carstvo je postepeno počelo da se raspada.
Kada su 1927. godine vršena arheološka iskopavanja na lokalitetu manastira, u jugozapadnom delu crkve je nađen mermerni grob za koji je ustanovljnjno da je carev. U grobu su pronađene ispreturane kosti koje su kasnije prenesene u crkvu Svetog Marka u Beogradu gde i danas počivaju.

Zakonodavna delatnost Stefana Dušana

Dušanov zakonik je donet u Skoplju 21. maja 1349. godine. Ima 135 članova, ali je pet godina kasnije dopunjen sa još 66 članova tako da ukupno ima 201 član. Zakonodavac je želeo da reši najaktuelnija pitanja u celoj državi. Prvih 38 članova se odnosilo na Srpsku crkvu. Crkveno pravo je takođe bilo regulisano Nomokanonom svetoga Save i Sintagmi Matije Vlastara. Od 39-62 člana se utvrđuju prava i obaveze vlastele. Sudije su bile dužne da sude po zakonu, a ne da sude po strahu od cara.